18

IZLOŽBA POSVEĆENA PATRIJARHU PAVLU

Centar za kulturu „Filip Višnjić“, Eparhija zvorničko-tuzlanska i Svetosavska omladinska organizacija, dan uoči desetogodišnjice od smrti patrijarha Pavla, otvorili su izložbu fotografija

„Niko nije govorio tiše, a da se dalje čuo.

Niko nije bio manjeg rasta, a da se sa veće daljine video.“

Matija Bećković o patrijarhu Pavlu

Centar za kulturu „Filip Višnjić“, Eparhija zvorničko-tuzlanska i Svetosavska omladinska organizacija, dan uoči desetogodišnjice od smrti patrijarha Pavla, otvorili su izložbu fotografija ovog velikog teologa, mislioca, intelektualca, ali prije svega skromnog monaha koji je odolijevao ljudskim iskušenjima. Fotografije su praćene citatima patrijarha Pavla, a postavka prati važne trenutke njegovog života kao patrijarha. O životu i značaju patrijarha govorili su direktor Centra Predrag Vujević, novinar Vladimir Mitrić, otac Milan Topić, otac Aleksandar, izaslanik vladike Fotija i protođakon dr Ljubomir Ranković.

Direktor Centra Predrag Vujević otvorio je izložbu „najpoznatijeg srpskog patrijarha u XX vijeku, uvažavajuću sve patrijarhe koji su mu prethodili i koji će doći poslije njega“.

Otac Aleksandar prvi je govorio o ogromnom duhovnom nasljeđu patrijarha Pavla, čovjeka koji je bio ukrašen najljepšim hrišćanskim vrlinama i zbog toga upamćen kao najomiljeniji srpski patrijarh. On je zaključio da se sinoć govorilo o svetitelju.

„Sve moje riječi potvrđuje testament patrijarhov. Za 95 godina svog ovozemaljskog života, cijelo njegovo bogatstvo svelo se na budilnik. A taj budilnik je simbol onoga što nam je patrijarh svima ostavio- zahtjev da naša duša neprestano bude budna, a savjest čista“, završio je otac Aleksandar.

Idejni tvorac ove izložbe otac Milan Topić istakao je da je izložba izraz zahvalnosti patrijarhu za sve što je učinio za srpski rod. Najvažnije poruka patrijarha Pavla, prema ocu Milanu Topiću, je ona da uvijek budemo ljudi, a nikada neljudi.

Vladimir Mitrić, novinar „Novosti“, rekao je da je patrijarh Pavle, „jedna od retkih  znamenitih ličnosti, ne samo u novijoj srpskoj istoriji, koja je imala i ima ljubav vaskolikog roda u zemlji i rasejanju, kome nije imalo šta da se ospori ili  zameri“.

„Bio je  za života nazvan „svecem koji hoda“, a, u međuvremenu, njegovo delo  i život, ušli su u najdivniju  legendu našeg roda, u mit i biser našeg kolektivnog sećanja kao retko ko pre njega kod svojih savremenika“, rekao je Mitrić.

Protođakon dr Ljuba Ranković, urednik „Glasa Crkve“, govorio je emotivno jer je dobro poznavao pokojnog patrijarha. Rekao je da slike koje su izložene dosta govore o patrijarhu, ističući da se tu dobro vidi da on djeluje drugačije od svih nas.

„Nekako je krajnje i potpuno sveden. Nema iz njegovog lika one ekspanzije, nema lika savremenog čovjeka koji želi da ostavi lep prvi utisak i zablista. Njemu nije bilo stalo da ostavi bilo kakav utisak, sem svoje ništavnosti“, objasnio je protođakon.

Govoreći o njegovom životu rekao je da je patrijarh rođen kao Gojko Stojčević u selu Kućanci, a bio je najveći beskućnik u našoj epohi. Rekao je da onaj koji će jednoga dana postati duhovni otac jednoga naroda, ostao bez svoga oca još u kolijevci i da je onaj koji će jednoga dana biti poglavar jedne velike institucije svoga naroda, koja se naziva majkom narodne crkve, u kolijevci ostao bez majke.

Patrijarh Pavle je tokom života uvijek isticao ulogu majke: „Najveća je vrednost u čovečanstvu – majka. Jer bez majke, ljudi ne bi znali da budu ljudi. Majka ih je polako podizala i vaspitavala i oni su dorasli do onoga što je potrebno“.

Pavle je bio vrlo slabašno dijete, te je tako bio pošteđen seoskih poslova i poslat na školovanje. Prve razrede završava u Kućancima, rodnom mjestu, potom ga šalju u Tuzlu. U nižu gimnaziju u Tuzlu išao je zajedno sa velikim piscem Mešom Selimovićem.

„Ja sam sedeo u prvoj klupi, sa desne mi je strane bio musliman Meša, a sa leve jedan Hrvat i ja sam bio u sredini. Tako da smo živeli, što se kaže, kao braća, kao svoji. Tada se to nije tako osećalo jer se videlo da su vremena teška i da idu još gora pa su te razlike i nacionalne i ove druge bile neprimećujuće. Sad se to suviše ističe ponekada, i nacionalnost i vera. A onda je to bilo, bili smo evo drugovi školski, u istoj klupi smo sedeli Srbin, Hrvat, musliman.“

Protođakon Ranković podsjetio je na patrijarhovo spašavanje dječaka iz rijeke, nakon čega oboljeva od tuberkuloze koju je izliječio u manastiru Vujan. U znak zahvalnosti izrezbario je krst, kasnije poznat kao Vujanski krst. Gojko je zamonašen u manastiru Blagoveštenju 1948. godine i dobio ime Pavle, prema apostolu Pavlu. Nakon što je izabran za episkopa, poslat je na Kosovo.

„Patrijarh je 34 godine tabanao Kosovom, najviše pešice. Kola nije želio, govorio je da će on kao vladika imati auto tek kada i poslednji Srbin i Albanac na Kosovu budu imali automobile“, naglasio je dobrotu i skromnost patrijarha protođakon Ranković.

Na sahranu patrijarha Pavla došao je „cijeli Beograd“.

Citirajući Dostojevskog da ne treba gledati narode kakvi oni jesu, nego šta bi željeli da postanu, dr Ranković je istakao, da je život patrijarha Pavla „ideal svakog Srbina širom celoga sveta i da je to veliko znamenje svenarodnog optimizma i žive hrišćanske nade u svetliju i srećniju budućnost Srba”.

 Dr Ranković privodi kraju pisanje knjige o sjećanju našeg poznatog ljekara na liječenje patrijarha Pavla. Taj ljekar je profesor dr Zorana Kovačevića, bivši načelnik Klinike za nefrologiju i transplatacije, koji je bio na čelu konzilijuma za liječenje patrijarha Pavla skoro deceniju. Promocija ove knjige održaće se i u Centru za kulturu.

Izložba fotografija biće postavljena u Centru za kulturu „Filip Višnjić“ do 15. decembra.